Skladatelj Davor Bobić za Telegram uoči praizvedbe u Osijeku: ‘Često u šali kažem da sam učenik Čajkovskog’
Balet ‘Snježna kraljica’ po Andersenovoj bajci bit će praizveden 16. veljače u koreografiji i režiji Svebora Sečaka
Ono što današnjem svijetu nedostaje je dobrota. Nama kao autorima ostaje vjerovati da kroz umjetnost možemo doprijeti do nje. Mislim da je to ono zbog čega smo pozvani biti ovdje, da ovu mučnu realnost nekako pokušamo prevesti u dobro.
Mnoge među nama zauvijek je zatravila “Snježna kraljica” Hansa Christiana Andersena, pa smo djetinjstvo proplakali nad neizvjesnom sudbinom Kaja i Gerde i žestoko navijali da se izbave iz okova bešćutne Kraljice, ledene ljepote. Ubrzo ćemo se moći resetirati u djetinjstvo i ponovo proživjeti ovu bajku, i to prolazeći iza ogledala plesnog teatra! Naime, 16. veljače na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, u koprodukciji s Hrvatskim narodnim kazalištem Split, praizvest će se balet “Snježna kraljica” Davora Bobića u koreografiji i režiji Svebora Sečaka.
Bobić, varaždinski kompozitor i redovni profesor na Odsjeku za instrumentalne studije i kompoziciju s teorijom glazbe na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, u svojoj istančanoj kvantnoj muzici nosi željezne temelje veličanstvenih prethodnika Čajkovskog, Prokofjeva, Stravinskog, Šostakoviča. Uostalom, uz njihovoj se sjeni školovao, studirajući na glasovitom Konzervatoriju Čajkovski u Kijevu. Bobić već dvadeset i dvije godine živi između rodnog Varaždina i Osijeka, i kaže da mu nije žao. “Snježnu kraljicu” topi u svom srcu već jako dugo i uopće ne skriva dječji ushit pred njezino rođenje. Razgovarali smo uoči premijere, razmjenjujući sjećanja na prvi susret s carstvom vječnog leda.
TELEGRAM: Sjećate li se kad ste prvi put išli na spavanje s ovom bajkom pod glavom?
BOBIĆ: Bajku sam upoznao još kao dijete, u nižim razredima osnovne škole. I jako me se dojmila. Naravno, svi smo odrastali uz tu Andersenovu priču, pa se onda dojam još pojačao kad smo gledali one stare ruske crtane filmove. Moram priznati da mi je lik Snježne kraljice bio jako čudan, imao sam psihološki čudan, težak osjećaj prema njoj.
BOBIĆ: Mislim da je Andersen jako dobro pogodio ljudski karakter. U njegovim djelima postoji velika dubina psihološki kompleksnog sadržaja. Zato mi i jest trebalo tridesetak godina da budem potpuno spreman komponirati ovo djelo. Možda jednostavno nisam bio mentalno spreman, a od perioda odrastanja pa do studiranja u Kijevu, kad sam gledao velike balete Prokofjeva, Stravinskog, Šostakoviča, ili mog profesora Evgenija Stankoviča, stalno me pratila ideja da radim djelo prema Andersenu. Ostala mi je još želja raditi balet prema nekoj bajci Ivane Brlić Mažuranić.
“Snježna kraljica” jest teška tema ali opet, kao i svaka bajka, završava sretno. Veliki mi je izazov bio finale – kako stvoriti adagio za onu scenu kad Gerda susreće Kaja okovanog ledom u dvorcu. Uopće ne znam kako sam taj zadnji adagio komponirao, jednostavno se dogodio… Prije dvije godine, u Varaždinu se dogodila velika tragedija, mala djevojčica poginula je na pješačkom prijelazu. Igrom slučaja, dijete se vraćalo sa sata moje supruge, koja ju je podučavala violinu. To je dijete bilo vezano uz nas od svoje pete godine, i ta je smrt obilježila i naše živote. Točno godinu dana nakon toga, završio sam “Snježnu kraljicu”.
Znam da zvuči malo paranormalno, ali velika je to priča koja jako privlači naše emocije. I nije bio nimalo lagan posao uhvatiti se u koštac s velikim djelom svjetske literature. Pritisak je iznimno težak, koliko na meni toliko i na koreografu i redatelju Sveboru Sečaku, koji se hrabro uhvatio u koštac s time da ovo bude klasičan balet ali itekako povezan s današnjim modernim tehnologijama, prije svega preko videoanimacija Zdenka Bašića, koje zaista mislim da su na nivou jednog Disneya, a zatim i kroz kostime i scenografiju Nevena Mihića.
TELEGRAM: Vi ste i napisali libreto?
BOBIĆ: Zajednički smo ga pisali supruga Lidija i ja. Tako smo radili i moj prvi balet “Veroniku Desinićku” za Ansambl Lado. Nas dvoje smo skupa studirali u Kijevu. Imali smo privilegij da smo kao studenti mogli gledati vrhunske baletne i operne predstave za smiješan novac.
TELEGRAM: To je ogromno bogatstvo.
BOBIĆ: To je najveće bogatstvo, uz fantastične učitelje koje smo imali, to da svaki tjedan imate doticaj s predstavama koje na neki način obilježe vašu mladost i, na kraju krajeva, profiliraju vaš stil umjetničkog promišljanja. Ja sam predstavnik te sovjetske škole kompozicije – rusko-ukrajinske, ali iz sovjetskog perioda. I bez obzira na brojne kritike da je to socrealizam, ostao sam vjeran toj glazbenoj estetici, koja naravno da me košta u današnjem vremenu, ali mislim da u njoj mogu najbolje izraziti dubinu svojih emocija.
Mislim da će ova naša “Snježna kraljica” biti snažan umjetnički doživljaj koji će ostaviti snažan dojam na publiku. Velika je koprodukcija u pitanju, dviju nacionalnih kazališnih kuća, osječke i splitske. Bila je ovo i prilika da se pruži šansa mladima. Dirigentu Stjepanu Vugeru to je bio veliki izazov i debi u baletnom smislu.
TELEGRAM: Jaka socijalna nota i društvena bešćutnost sadržani su u podtekstu. Hoće li predstava akcentirati sudbinu potlačenih?
BOBIĆ: Da, mislim da će i taj socijalni karakter ovdje biti vidljiv. Prije svega ono što današnjem svijetu nedostaje, a to je ljudska dobrota. Nama kao autorima ostaje vjerovati da kroz umjetnost možemo doprijeti do nje. Naša je misija stvarati neke nove vrijednosti, neki novi bolji svijet. Mislim da je to ono zbog čega smo pozvani biti ovdje, da ovu mučnu realnost nekako pokušamo prevesti u dobro. Ja sam to inače mislio stvarati u Sankt Petersburgu, imao sam stipendiju u okviru Erasmus programa, i trebao sam ga raditi u Marijinskom teatru, ali zbog ovih ratnih nevolja na kraju nisam mogao otići na tu razmjenu.
TELEGRAM: Kako komentirate ovu paranoju skidanja ruskih kompozitora i glazbenika s repertoara ili odricanja od ruske literature?
BOBIĆ: Meni je to strašno! Kad je počeo rat, bio sam pod teškim dojmom, to me emocionalno slomilo. Ipak sam ja tamo proveo mladost, možda najljepših šest godina života, i ta globalna politika ostavlja me bez riječi. Pogotovo da se u 21. stoljeću takve stvari opet događaju. Odnosi su tamo puno dublji nego što su bili u bivšoj Jugoslaviji, ne mogu vjerovati da se to dogodilo. Imam puno prijatelja i s ruske i s ukrajinske strane, teško mi je sve to prihvatiti.
Prije nekoliko godina imao sam u Moskvi veliki uspjeh sa Zborom Crvene armije i dobio sam tada zeleno svjetlo da se na proslavi 30-godišnjice uspostave diplomatskih odnosa Rusije i Hrvatske izvede moj oratorij “Izaija”, praizveden 2009. u Pečuhu, Kulturnoj prijestolnici Europe 2010. Imao sam ponude predavati na Institutu Rahmanjinov u Tambovu i na Konzervatoriju Rimski-Korsakov u Sankt Petersburgu, ali valjda je bilo zapisano drukčije.
TELEGRAM: Da li bi predstava “Snježna kraljica” mogla imati komunikacijske prerogative “Orašara”? I sami ste spominjali kao bitne formativne godine u ozračju genija Čajkovskog.
BOBIĆ: To je dobro pitanje… Često u šali kažem da sam učenik Čajkovskog (smijeh), ali u toj šali ima istine. Naime, Čajkovski je predavao Reinholdu Gliereu, Gliere je predavao Borisu Ljatošinskom, Ljatošinski profesoru Stankoviču, a ja sam bio učenik Stankoviča. Znači, ide ta linija kompozitora začeta od Čajkovskog, a ja sam bio lud za ruskim skladateljima romantizma, i posebno 20. stoljeća; zbog toga sam i otišao tamo studirati. I sada je tu ta velika zamka, jer planirano je bilo da će se predstava igrati u adventsko vrijeme – a opet, ne smijete upasti u klopku da imitira “Orašara”.
Zato smo bili u teškoj dilemi kako postaviti ovu priču. Naravno, čut će se utjecaj sovjetske škole baleta – to je prirodno – ali pazio sam da ne upadnem u klopku ponavljanja estetike “Orašara”. Bit će to jedna prava zimska bajka i nadam se da nisam pogriješio s tim svojim glazbenim jezikom koji se bazira na romantizmu i neoklasicizmu, kojemu sam ipak dodao i neke moderne elemente, da ova glazba ima pristup i najmlađoj populaciji i odraslima. Puno je bilo izazova, malo sam bio i uplašen, jer to je jedna brutalna priča koju je, kako god okrenete, teško iznijeti van. Mislim da će kontakt s publikom biti najbolji odgovor na pitanje da li smo u tome uspjeli.
TELEGRAM: Objasnite nama laicima kako ste osjetili unutarnju muziku u Andersenovom tkivu?
BOBIĆ: Gledajte, ja sam općenito fasciniran bajkama. Valjda je i u tome stvar. Sam Andersen rekao je da tamo gdje ponestaje riječi, počinje glazba. Ne znam zašto sam se povezao baš s Andersenom, ali on je stvarno bio poseban. Opet ponavljam, kad sve izvrtim u glavi, mislim da mi je velika prednost to što sam studirao u Sovjetskom Savezu i napajao se njihovim grandioznim baletima. Andersenova nevjerojatna psihološki kompleksna priča stvarno kompozitoru nudi obilje materijala. Ne znam što me očekuje, nisu me dosad puštali na probe (smijeh). Prvi put ću vidjeti kad se počne sklapati. Pedeset plesača je na sceni, orkestar ima isto toliko glazbenika…
TELEGRAM: Pedagošku karijeru započeli ste u rodnom Varaždinu na tamošnjoj Glazbenoj školi. Što je to tamo tako posebno da iz škole dolazi cijeli niz naših najeminentnijih solista i glazbenika?
BOBIĆ: Da, Glazbena škola u Varaždinu ima sjajnu tradiciju. Ima nešto i u tome što je sjever Hrvatske bio pod snažnim austro-ugarskim utjecajem. Osim toga, to je gusto naseljeno područje, velik broj djece iz Krapinsko-zagorske, Međimurske i Koprivničko-križevačke županije gravitira srednjim školama u Varaždinu. Glazbena škola uvijek je imala sjajne profesore, bogato kulturno nasljeđe vidljivo je na svakom koraku. Imao sam sreću što sam odrastao u takvom okruženju, uz Barokne večeri i Glazbenu školu, koja je jedna od najboljih u ovom dijelu Europe.
Ja sam iz posebne obitelji, mi smo inače ugostiteljska familija, a tata je bio slikar i u našoj je kući osnovano Likovno udruženje Varaždin. Nama su doma dolazili eminentni slikari Ivan Rabuzin, Zlatko Prica, Vasilije Jordan, Dragica Cvek Jordan, književnik Ranko Marinković… Takvo ozračje sigurno mi je pomoglo da se formiram kao umjetnička ličnost. I imao sam sreće što se tiče studija. Prvo sam morao proći prvi krug prijemnog, koji se provodio u Beogradu. Nakon toga smo išli u Moskvu, i prolazili daljnju žestoku selekciju. Potom je jedan išao u Minsk, drugi u Novosibirsk, treći Kišnjov.. Ja sam imao sreće što sam dobio Kijev, ipak veliko središte. Imao sam veliku želju studirati u Sankt Petersburgu, tadašnjem Lenjingradu, ali kad sam došao u Kijev i shvatio kakve fenomenalne učitelje imam, brzo sam postao zahvalan na tome.
TELEGRAM: Kad ste spomenuli ugostiteljski obiteljski background i to je, u suštini, umjetnost.
BOBIĆ: Da, jest. A kako su se moji bojali da neću uspjeti kao glazbenik, završio sam i gimnaziju i glazbenu, a onda još i ugostiteljski smjer, pa sam radio i kao konobar. Znate, teško se živjelo, ali pošteno. I moji djed i baka, i roditelji, usadili su mi takve moralne vrijednosti. Meni je i to konobarenje pomoglo da razvijem socijalnu inteligenciju i da imam dobru komunikaciju s okolinom.
TELEGRAM: I razvijali ste disciplinu koja vam je kasnije itekako trebala.
BOBIĆ: Da, disciplina je bila brutalna u Sovjetskom Savezu. Bili smo tamo u internatu, radilo se svaki dan, od jutra do mraka, i subotama i nedjeljama… Ali, tih šest godina možda su najljepše godine moga života. Znate, ja sam došao kao najlošiji na fakultet, bio sam u kvoti zadnji na listi, i nije me to sram priznati. Nekako su inat i volja da se bavim poslom skladatelja bili jači od svega.
Disciplina i neprestano učenje doveli su me do rezultata. Mislim da je to bio ključ. Danas skoro nigdje u Europi nemate studij takvog kalibra, niti se tako nešto može ponoviti. I moja se supruga tamo specijalizirala za dječju glazbenu violinističku pedagogiju – to su ipak bile zlatne godine sovjetske glazbene škole, koja je dominirala svijetom.
TELEGRAM: Je li mit da je Staljin zapravo obožavao Šostakovičevu muziku, a odnos im je bio ambivalentan – od bacanja umjetnika u nemilost do državnih priznanja?
BOBIĆ: Imao je Šostakovič velikih problema sa Staljinom, ali sad ću vam ispričati jednu anegdotu. Dok sam radio sa Sečakom (a rekao bih da je sretna okolnost što je i on dio školovanja proveo u Lenjingradu – ipak imamo sličan pristup…), stalno smo skraćivali djelo, pa mi je Svebor jednom prilikom rekao: “Znate, maestro, Prokofjev je imao Staljina, a vi imate mene” (smijeh), to mi se jako dopalo. Ili kad smo imali probu s orkestrom, pa kad me pitaju: “Maestro, možemo li to ovako odsvirati?”, a ja im velim: “Sve može, samo nemojte mi bacati note van, kao što su Prokofjevu bacali”. Dok se ne bacaju note, još je dobro (smijeh).
TELEGRAM: Da se vratimo još malo u sferu bajke. Redovni ste profesor na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu. Tamo je upravo stigao crveni ‘klaviristički Ferrari’. Bliješti kao cipelice Dorothy iz Oza?
BOBIĆ: Klavir je zaista unikatan u svjetskim okvirima. Ima četvrtu pedalu, Fazioli je jedna od vodećih svjetskih marki. Budući da mi kao zaštitni znak imamo crvenu boju, naravno da je želja dekanice Helene Sablić-Tomić bila da se Akademija i na taj način predstavi. Prije svega ćemo mladima omogućiti što više nastupa; možemo uvesti i koncertnu mini-sezonu gdje bi se predstavljali umjetnici koji sviraju na Fazioli. Najveći je to blagoslov za naše studente klavira, da mogu svirati na jednom tako svjetskom instrumentu. Velik iskorak za našu instituciju.
TELEGRAM: Kakav je život u razapetosti između dva barokna grada – Osijeka i Varaždina?
BOBIĆ: To su dva mentalno potpuno različita sklopa. Povezuje nas Drava, i to je dobro (smijeh). Ali, nije lagano. U Varaždinu mi je obitelj, tamo je drugačiji ritam življenja. Onda opet dođete u Osijek i morate se transformirati (smijeh). Nije lako, rijetki su ljudi koji tako žive. To sad traje već dvadeset i dvije godine, svaki tjedan prevalim šesto kilometara. Ali, nekako, unatoč pozivima da se prebacim u Zagreb, ovdje u Osijeku naišao sam na dobre ljude i okolinu koja mi je omogućila da ostvarim svoju umjetničku misiju i pedagoške ciljeve. Osnovali smo Akademiju, pokrenuli smo na glazbenom odsjeku sedam novih studentskih programa, ovdje imam svoju katedru koju sam čekao dvadeset godina…
Osijek mi je puno toga pružio. Evo, ovo mi je sad četvrta premijera velikog ostvarenja – nakon oratorija “Izaija”, kantate “Jerihon” i koncerta za klavir i orkestar “Esseker”, “Snježna kraljica” moja je četvrta premijera u Osijeku. Posebno sam uzbuđen što će ovaj balet o kojem razmišljam toliki niz godina, tu imati svjetsku praizvedbu. Moram biti zahvalan na tome. Jer, fantastično je kad za života vidite svoj balet. Rijetki su skladatelji kojima je to uspjelo.
